Vjesti iz Biciklizma Amsterdam – grad bez zavjesa

Za mene je idealan grad u kojem je prisutna maksimalna tolerancija prema različitosti. Znači da radi svatko što hoće i živi kako hoće dok time ne vrijeđa i ne ugrožava živote ostalih građana. Prva stvar koja vas oduševi na Amsterdamskim ulicama je naravno brdo bicikala što u pokretu što sparkiranih, ali to je naravno samo prvi pogled. Na drugi pogled, parkirani bicikli su ustvari hrpa smeća i starog željeza razasutih po cijelom centru Amsterdama. Ne možete vjerovati koliko krame, gotovo da Hrelić izgleda kao City centar. „Sparkirani“ u položajima od lagano nakrivljenih do polegnutih stoje bicikli bez lanaca, bez kotača, bez ovog, bez onog u svakom slučaju bez mogućnosti vožnje na njima, ali privezani sa debelim lancima ( da li bi netko to uopće želio ukrasti ??). Druga stvar, koju nisam vidjela, ali mi je ispričao Amsterdamac (biciklist) je da se iz slavnih kanala, kojima se voze turisti u brodićima, svake godine vade kamioni bicikala, jer brodovi počinju zapinjati za njih. Relano, Amsterdam uz smeće koje je uobičajeno po ulicama, zagađen je neupotrebljivim biciklima. Prvo razočaranje.

Promet. Mili Bože kud sam zašo? Nema šetnje, nema razgledavanja, ustvari ima, ali cijelo vrijeme morate imati na umu samo jedno – ni slučajno nemojte zakoračiti na biciklističku stazu. Ako je morate prijeći, šest puta pogledajte lijevo i desno jer …..Kočnice kao da ne postoje, crveno svijetlo ne postoji ( ako vidite da netko stoji sa biciklom na crvenom svijetlu onda on nije nizozemac, garant ) Jedino što puštaju, ili kome se sklanjaju je drugi biciklist. Pritom naravno ne mare ni za vlastitu sigurnost. Na slici je autobus koji koči iako je već odavno izašao na cestu, jer biciklist sa dvoje djece na biciklu nije ni usporio, a kamoli imao namjeru stati. Nisam mogla vjerovati svojim očima.

Pitala sam taksistu kako funkcionira promet, i ono što mi je rekao moglo bi se oslikati i na uvijete u Zagrebu. Samo treba zamjeniti vozila. Naime, mi u Zagrebu kad smo na biciklu moramo misliti i na aute i na pješake i predvidjeti sve njihove reakcije, dok u Amsterdamu to moraju vozači automobila. Znam kako im je. Policija je uvijek i zauvijek na strani biciklista. Ako se biciklist zaleti u pješaka, pješak je kriv. Ako se biciklist zaleti u auto, vozač auta je kriv. Biciklist nikada i ni za šta nije kriv.
Zvuči gotovo kao da opisujem Bronx, znam, ali ako ne znate voziti bicikli onda je bolje da se Amsterdamu ne približavate. Drugo razočaranje.

Šetnja. Zašto nemaju zavjese, rolete ili već nešto na prozorima. Šetnje Amsterdamom mogu biti vrlo neugodne, osim, ako, naravno niste voajer. Ako ste voajer i zanima vas kako netko jede, pleše, čita, gleda televiziju, čoha se po međunožju, kopa po nosu, čačka zube, ljubi ženu i još ponešto – onda je ovaj grad idealan za vas. Ono što je uistinu fascinantno je arhitektura i pročelja zgrada – izvana. Mogla bih satima promatrati cigle, ciglice i prozore, mogla bih kada pritom ne bih osjećala nelagodu. Naime, nizozemci nemaju zavjese, ali imaju prekrasne velike, čiste prozore. Pa kada se divite nekoj zgradi, istovremeno dobijete i porciju nečijeg života. Mene je osobno podsjetilo na zološki vrt i dio s akvarijima. Bez obzira šta ja s ove strane akvarija gledala ili radila, ribe u njemu me ignoriraju i plivaju kako bi plivale da mene nema. Tako uz prozor za stolom sjede njih dvoje i večeraju u jednoj od glavnih ulica. U svom su stanu, u svojoj kuhinji, sa svojim slikama na zidu i upaljenim radiom. Prepričavaju dan, izmjenjuju nježnosti, a ja se osjećam ko kreten što šeta glavnom ulicom. Ribice u meni ne bude takve osjećaje, ali ljudi…. I restorani nisu zaklonjeni od pogleda. Odmah s ceste možete vidjeti tko je sve unutra, šta jede ili pije, i da li imate slobodan stol. Pitala sam opet nizozemca zašto je to tako. Rekao je da za vrijeme drugog svijetskog rata nisu smjeli imati zavjese kako se ne bi ilegalno sastajali te kako bi se mogla vršiti kontrola šta se dešava u stanovima već sa ulice. Rekla sam mu, vrlo dobronamjerno: „A da vam netko kaže da je rat završio prije šezdeset godina.“

U pojedinim kafićima u toaletu stoji natpis da je drogiranje zabranjeno i da je prostor pod video nadzorom. Pa sad ti pišaj dok te snimaju. S druge pak strane kemijski pisoari su postavljeni po trgovima kako ne biste zapišavali haustore, a i da se ne drogirate.Treće razočaranje.

Ono što me nije razočaralo je svakako da u Coffee shopovima nema točenja alkohola. Kažu da droga i alkohol nemogu zajedno. Možeš kupiti sve varijante marihuane i vrlo popularne gljive. Uz to popiješ sok ili kavu. Za Coffee shop si siguran da neće maloljetniku prodati alkohol. Mjesto na koje mogu poslati maloljetnu kćer sa društvom. Sigurno se neće doma vratiti pijana.

Putujte svijetom, upoznajte gradove prije nego poželite da bude kod nas kako je kod njih. Svaki put kada se vratim sretnija sam što sam rođena i što živim u Zagrebu. Po njemu pljuju samo oni koji su gledali turističke prospekte europskih gradova. Prijatelj koji je više puta bio u Irskoj rekao mi je sljedeće. Svi prospekti su sunčani sa zelenom travom, a ja sam trčao od puba do puba (zato ih toliko i imaju) da se zaklonim od kiše. Svaki put. Meni su govorili kad bi barem Zagreb imao 25% udjela biciklista u prometu kao Amsterdam. O da, voljela bih to, ali nipošto ako je cijena tome sve gore navedeno.

Uživajte u vožnji Zagrebom, spustite rolete i guštajte u vlastitoj privatnosti – budite različiti, i pritom ne vrijeđajte druge. Skinite selotejp s prozora, rat je završio prije 15 godina.